Pre neki dan sam bio sa mojom dušom u jednom Mega/Hyper/Turbo Marketu da pazarimo neke sitnice koje nismo mogli u ovim standardnim prodavnicama. Navikao sam da na takvim mestima nailazim na veliku gužvu, gomilu dezorjentisanih ljudi koji se besciljno vrte unaokolo u dilemi za šta pre da daju teško stečen novac. Uvek se trudim da vešto žongliram između njih i da ne dozvolim da mi to kvari raspoloženje. Ali, uvek se tu nađe i deo sa mesom i suhomesnatim prerađevinama - delikatesima... Iz nekog, meni nepoznatog razloga, ma koliko da je dugačak red rashladnih vitrina, na tom mestu uvek radi 1-3 osobe, koje nikako ne mogu da ispune želje čopora izgladnelih kupaca koji taj deo prodavnice zaposednu iz svih mogućih pravaca u velikom broju.
Tako sam i tog dana imao jedno neprijatno iskustvo na tom mestu. Neprijatno u tom smislu da sam bio nateran da se ponesem malo nekulturno, kako bih završio ono što sam naumio.
Elem, čekajući svoj red na delikatesima, gledao sam sredovečnu gospođu koja je neumorno, duže vreme izvoljevala da vidi i ovo i ono, pa još i ono, pa opet ovo, a možda i ono... i tako bez kraja i konca i ni za šta nije mogla da se odluči. Savesna prodavačica je sve to ispoštovala i bila uslužna do kraja (i pri tom prilično povećala svoju mišićnu masu vadeći i vraćajući salame, šunke i slično). U jednom trenutku, dotična gospođa se malo ućutala, verovatno smišljajući šta bi ova mogla sledeće da joj pokaže, a ona da odrično odmahne glavom komentarišući da «Nije To To!», kada je prodavačica upitala «Želite li možda nešto drugo?» i gospođa je procedila kroz zube «Pa neeeeznaaam...».
Ja, koji sam do tada strpljivo čekao i gledao kako se stvara sve veća gužva na delikatesima zbog neodlučne (čitaj: isfolirane) gospođe, na trenutak sam izgubio strpljenje i uskočio: «Izvinite! Mogu li ja, pošto ja ZNAM šta hoću!». Prodavačica me je malo zbunjeno i uplašeno pogledala, a gospođa je prokomentarisala iznervirano: «To je baš lepo!», na šta sam se ja okrenuo prema njoj sa široko razvučenim osmehom i odgovorio «Pa naravno!» i nastavio sa porudžbinom.
Moja duša se malo smorila zbog situacije, i meni je bilo pomalo žao što sam se tako poneo, ali, nekim ljudima jednostavno treba pokazati zube, odvaliti šamar, ubosti ih u oko ili već nešto slično, kako bi im stavili neke stvari do znanja. Ako bih ceo život bio kulturan i uzdržan, visio bih redovno i ništa u životu ne bi postigao. Pođimo samo od banalnosti tipa kupovine delikatesa u prodavnici ;)